Vrbovečka crkva proživljavala je zajedno s pučanstvom burnu povijest.
U Statutima Zagrebačkog kaptola spominje se 1334.1 godine župna crkva „Item ecclesia sancti Laurencii de Verbouch“, za koju dr. Josip Buturac2 drži da je riječ o župnoj crkvi sv. Lovre u današnjoj Lovrečkoj Varoši kod Vrbovca, a ne u Vrbovcu. Prema ovom mišljenju Vrbovec još nije imao svoju župnu crkvu, nego je crkva sv. Lovre bila crkvom za cijeli vrbovečki kraj. Također kazuje da je u Vrbovcu 1338. godine (ta se godina uzima i kao godina osnutka župe) podignuta župna crkva sv. Marije, koja se navodno spominje još jednom 1509. godine3, ali ne donosi izvor podataka.
Izvori iz XV. stoljeća također nam govore o postojanju crkve (doduše indirektno), navodeći godine 1428. i 1484.4 Godine 1501. u popisu župa spominje se „Vrbowcz“ i u njemu više svećenika; župnik je bio magister Lovro, kanonik predstavnik Čazmanskoga kaptola, njegov zamjenik Klement i kapelan Nikola, mladomisnici Stjepan i Petar, spominje se i župnik Pavao u mjestu Dijaneš5 koje je danas filijala župe.
Dr. Buturac iznosi podatak da u XV. stoljeću u Vrbovcu postoji župa i crkva, koja je bila posvećena BD Mariji i imala pokrajni prebendarski oltar sv. Katarine6 jer je Beatrica Frankopanka 1506. god. osnovala nadarbinu u vrbovečkoj crkvi za svećenika (altarista) koji je imao dužnost svakog ponedjeljka i subote služiti misu za dušu njezinog pokojnog muža hercega i bana Ivana Korvina.7
Sve nam ovo govori, makar nemamo direktne pismene podatke, da je Vrbovec značajno mjesto, organizirano, pa i u smislu crkvenog uređenja (1501. god. u njemu je šest svećenika, jedan nosi titulu „magistra“).
Prvi opis crkve donosi nam kanonska vizitacija iz 1704. godine u kojoj se već spominje novi zaštitnik (patron) župe sv. Vid Mučenik.
Kako su u 16. stoljeću bile česte provale Turaka u ove krajeve (1552., 1555.,1556., 1576. Vlasi, 1578., 1582., 1591., ) dr. Buturac smatra da je vjerojatno do promjene titulara došlo nakon provale Turaka u Vrbovec 1591. godine.8
Slijede opisi župne crkve prema vizitacijama iz 1707. godine, 1796., te kasnijih godina.9 Značajan je opis unutrašnjosti crkve kanonskog vizitatora iz 1796. godine koji kaže da je; glavni oltar zidan, retabli je izrezbaren, bojadisan zlatnom i bijelom bojom, u sredini je slika sv. Vida, sa strane među stupovima kipovi sv. Petra i Pavla. Tabernakul je drven elegantne izradbe, bojadisan bijelom i zlatnom bojom10, što je slično i današnjoj situaciji (ako se izuzmu preslici).
Od tog vremena, pa do danas, crkva je doživjela mnoge promjene u svojim obnovama koje ćemo pratiti u pojedinačnom opisu sadašnjeg inventara.
Trenutni izgled možemo opisati ovako; Župna crkva sv. Vida u Vrbovcu je gotičkog porijekla, preoblikovana u baroknom stilu (dvije faze barokizacije) u osamnaestom i proširena u prvoj polovici devetnaestog stoljeća kada je sa sjeverne strane prizidana polukružna kapelica koja je iznutra okrugla, a bila je na kupolu svođena s malim korom. Kapelicu je dao kao zadužbinu sagraditi 1839. god. grof Patačić.11
U njoj je smješten oltar sv. Križa, kamena krstionica i kameni stalak za uskrsnu svijeću koji su izrađeni od bijelog makedonskog mramora, a izradio ih je 1974. godine Ljudevit Minđek iz Varaždina, prema nacrtu prof. dr. Antuna Ivandije.
Tu je još oltarna mramorna menza i tabernakul koji je obnovljen 2005. god. (pozlata vratiju). U kapelici dominira lik raspetog Isusa (umirućeg) koji datira u 18. stoljeće, a koji je 2007. god. nakon dvogodišnje restauracije ponovno vraćen u crkvu. Izgleda da je to Raspelo prvotno bilo u crkvi sv. Lovre u Lovrečkoj Varoši te je s tamošnjom poznatom propovjedaonicom (riba koja guta proroka Jonu) činilo jedinstvenu cjelinu (lik Isusa i proroka Jone su identični).
Lijevo na zidu gledajući prema Križu nalazi se slika sv. Roka, ulje na platnu, naslikana 1920., autor Josip Smidt, a obnovljena je 2000. god. (Josip Boltižar iz Hagnja).
S desne strane je slika sv. Tekle, ulje na platnu, naslikana je 1841. (1844.), autor je slikar I. R. v. Hempel. Slika je naslikana u Beču za katedralu sv. Stjepana. Budući da slikar s Nadbiskupskim ordinarijatom nije definirao njezino pozicioniranje, uzeo je sliku sebi i donio je u Vrbovec 1859. god. Slika predstavlja sv. Teklu u zatočeništvu u Antiohiji među lavovima. Prema legendi; nakon bijega iz zatočeništva slijedi sv. Pavla u Ikonij, živi u Meriamliku do 72. godine starosti kao pustinjakinja. Umire u Rimu, kamo je na čudesan način prenesena do groba sv. Pavla. I ovu je sliku 2000. godine obnovio Josip Boltižar iz Hagnja.
Slikaru I. R. v. Hempelu pripisuju se i slike u glavnoj lađi crkve; slika sv. Josipa s Djetetom Isusom u naručju, nastala oko 1860. (desni pokrajni oltar), slika BD Marije, nastala oko 1860. (lijevi pokrajni oltar), slika sv. Ane s malom Marijom, nastala ? god., (desni zid crkvene lađe), te slika sv. Florijana, nastala oko 1860. (lijevi zid crkvene lađe).
Župna crkva sv. Vida odlikuje se arhitektonskom i povijesnom slojevitošću, ističe se oblikovanjem unutrašnjosti i vrijednim inventarom, te se svrstava među značajne sakralne objekte vrbovečkog područja.
Ona je jednobrodna građevina užeg svetišta zaključenog poligonalnom gotičkom apsidom, s polukružno zaključenom kapelom sjeverno i pravokutnom gotičkom sakristijom smještenom u prizemnoj razini zvonika, južno uz svetište, čime dobiva tlocrt latinskog križa.
Pred glavnim zapadnim pročeljem prizidan je mali ulazni trijem koji je po odredbi Konzervatorskog odjela 2007. god. srušen zbog narušene statike, te 2011. godine sagrađen novi, a podište popločeno mramorom. 2010. godine izrađena su i nova dvokrilna vrata od ariša po uzoru na postojeća stara.
Prostor crkvenog broda nadsvođen je s dva traveja baroknog križnog svoda oslikanog medaljonima sa simboličkim kršćanskim motivima, a jedno svodno polje nalazi se nad pjevalištem i svetištem, dok je nad apsidom kalota s jednostavnim plitkim rebrima. Pojasnice što odvajaju svodna polja nastavljaju se u brodu na pilastre profiliranih kapitela između kojih su zidne plohe rastvorene polukružno zaključenim prozorima s vitrajima smještenim unutar skošenih niša. Prozori su i na trostranom zaključenju svetišta, a središnji od njih je okulus. Pravokutan prostor sakristije na čijoj je gornjoj razini formiran oratorij povezan pravokutnim otvorom prema svetištu svođen je križno, a kapela bačvastim svodom sa spojenim susvodnicama čime se također dobiva dojam križnog svoda. Prozori na bočnim zidovima kapele su pravokutnog oblika u segmentno zaključenim nišama.
Pjevalište (kor) podignuto na dva stuba ima karakterističnu valovitu liniju ograde s konveksno istaknutim središnjim i uvučenim bočnim dijelovima. Na prednjoj stani, u središtu, uzidana je crna mramorna ploča, koja svjedoči, da je crkvu god. 1805. posvetio zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Natpis glasi:
„SACRAVIT ME DEO
SVO TITVLO VITI QVA
PATRONI VOTIVI
VERHOVACZ ANTIS
TES ZAGRABIEN SIS“
(„Posvetio me je Bogu svome, pod naslovom Vida kao zavjetnog zagovornika, Vrhovac, biskup zagrebački“)
Velika slova zbrojena kao rimske brojke daju godinu 1805. Zacijelo je biskup ovu crkvu posvetio (blagoslovio) iza njezine obnove.12
Inače se nekada posveta crkve slavila u nedjelju prije blagdana sv. Valentina.13
Prostor pod pjevalištem svođen je baroknim križnim svodom. Popločenje poda kamenim pločama potječe iz 1976. godine kada je zamijenilo starije, također kameno.14 Pod njim se 1704. i 1796. godine spominje svođena kripta bez ulaznih vrata u koju su pokapani župnici.15 Nakon opsežnih istražnih radova u interijeru i eksterijeru župne crkve koji su provedeni 2007/8 god. lociran je ulaz u kriptu (u sredini crkvene lađe kod prve stepenice koja dijeli lađu od svetišta), te je 2007. god. otvorena. Na sebi ima kamenu grobnu ploču bez natpisa. U kriptu se ulazi zidanim stubama od opeke. U njoj je položeno šest kostura bez sanduka. Odjeća nije sačuvana. 2011. ostaci su spremljeni u limene sanduke, a ulaz u kriptu zatvoren je novim kamenim pločama i grobnom pločom. U kripti su pronađene staklene bočice u koje su bili pohranjeni tekstovi koji svjedoče da je kripta bila otvarana 1912. i 1976. godine kad je popločeno podište crkve.
Eksterijerom dominira visok toranj smješten uz svetište na južnom pročelju. a karakteriziraju ga dva otvora, te zazidani prolaz s južne strane koji je nekada povezivao toranj s plemićkim odajama zgrade uz crkvu i suženje u gornjem dijelu. Pri vrhu tornja nalaze se, sa sve četiri strane, polukružno zaključene biforne lože za zvona. 2009. godine ugrađeno je osam novih prozorskih okvira od hrastovine s griljama, a u unutrašnjosti zvonika izmijenjena su drvena hrastova gazišta i postavljeni novi hrastovi podesti. Zamijenjeno je dotrajalo gređe konstrukcije na kojoj vise zvona i sve dodatno učvršćeno.
Ispod njih su, u istražnim radovima eksterijera, te nakon što je skinuta kompletna žbuka sa zvonika, na sve četiri strane pronađeni gotički prozori (bifore) od klesanog kamena čiji su otvori bili zazidani ciglom. Tri su gotička prozora sačuvana (istočno, južno i zapadno), kao i njihovo mrežište, koje je na svakom od prozora drukčije isklesano. Ispod tih prozora nalazi se klesani kameni vijenac. Toranj je nadvišen bakrenom lukovičastom kapom koja je postavljena 1926. i 1982. godine. Za crkveni toranj se navodi da se vidi iz Zagreba s Mirogoja, te je nekada imao i stratešku važnost, s njega se vatrom javljao dolazak neprijatelja.16 U tornju se nalaze četiri zvona koja su elektrificirana (četvrto, najmanje zvono teško 200 kg, elektrificirano je 2006. god., te je ugrađen sustav za zvonjenje s daljinskim upravljanjem).
Južno bočno pročelje crkve jednostavno je oblikovano i rastvoreno polukružno zaključenim prozorskim otvorima, što je ponovljeno i na sjevernom pročelju gdje istočni dio prekriva kapela polukružnog završetka. Na južnom pročelju nakon istražnih radova i kompletnog uklanjanja žbuke otkriveni su ostaci četiri gotička prozora, tri barokna prozora većih dimenzija od sadašnja tri postojeća (recentna faza) što govori da je ova gotička crkva doživjela dvije faze barokizacije. Glavno zapadno pročelje skromnog je oblikovanja s prigrađenim prostorom zatvorenog trijema jednostavnog pravokutnog portala pred njim. Ravna prazna ploha raščlanjena je jedino okulusom (2010. godine ugrađen je drveni prozor sa staklom) i također zatvorenim manjim otvorom (oblika ključanice) iznad.
Upečatljiviji dojam ostavlja pogled prema svetištu na istočnoj strani zaključenom poligonalnom apsidom poduprtom kontraforama, na čijoj južnoj strani je omeđuje zvonik, a sjevernoj kapela. I na toj je apsidi došlo do značajnih otkrića. Otkrivena su tri gotička prozora iz perioda prije 1754. godine od kojih neki imaju sačuvane fragmente fino klesanog i dobro očuvanog kamena, bridnog, te onog sa šiljastim završecima.
Dvostrešno krovište crkve nekada je bilo prekriveno šindrom, no u novije vrijeme zamijenjena je crijepom.17
Današnja oprema crkve potječe iz vremena nakon požara 1754. godine.Glavni barokni oltar sv. Vida djelomično je sačuvan, obnovljen je 1908. i trenutno je u postupku restauracije. 2005. godine restaurirana je oltarna pala sv. Vida, ulje na platnu s ovalnim gornjim završetkom nad ramenima, dimenzija 155 x 104 cm u profiliranom i pozlaćenom ukrasnom okviru. Platno je od gustog tkanja, sastavljeno od dva dijela, a spoj se nalazi vertikalno, desno od sredine gdje se očituje kao vertikalna uspravna i izbočena linija. Prikazuje mučeništvo sv. Vida, nepoznatog je autora i mjesta nastanka, a datira u 18. stoljeće. Sliku spominje vizitator iz 1796. u opisu oltara.18
1707. godine slika se nalazi u atriju kod južnih crkvenih vrata. Tu se za velikih svečanosti zbog mnoštva naroda služila sv. misa.19 Vjerojatno je riječ o istoj slici. 1908. na njezino oltarno mjesto postavljen je drveni kip sv. Vida, a slika se nalazi na lijevom zidu svetišta gledajući prema oltaru, odakle je opet vraćena na oltar ali ne znamo točno koje godine. Restauratorske radove na slici je izveo akademski slikar iz Zagreba Zlatko Bielen, a okvir je obnovila i pozlatila Stela Grmoljez Ivanković, restaurator – konzervator iz Zagreba.
U svetištu se nalazi mramorna menza postavljena 1970. godine koju je 1972. godine posvetio kardinal Franjo Kuharić.
U desnom zidu (južnom) apside u svetištu otkrivena je izvorna krstionica, mjestu na kojem ju spominje vizitator iz 1796. god.20 Podijeljena je na pola, na dva dijela (jedan dio je secco oslik – pokazuje dio plašta sa žutim resicama, a drugi dio krstionice nije oslikan).
Istražni radovi potvrdili su zapise21 koji govore da je crkvu 1911. godine oslikao Lovro Sirnik iz Krapine; pod svodom s desne strane glavnom oltaru „Isus propovijeda na gori“22 dok je na lijevoj strani oslik „Posljednje večeri“prema Leonardu da Vinciu. Oslikana je i lađa crkve, tu su; sv. Katarina, sv. Alojzije, sv. Ignacije, bl. Margareta Alacoque, sv. Cecilija i sv. Grgur23 dok Josip Buturac navodi još i oslike u svodu iznad svetišta „slike sv. evanđelista“24 Međutim nakon sondiranja utvrđeno je da su u nekoj od faza „obnove“ crkve slike nepovratno oštećene, te ih nije moguće prezentirati. Na zidovima svetišta (lijevo i desno) otkrivene su jedino dvije glave, za sada neidentificiranih svetica, čiji je stil i tehnika slikanja arhaičan ili secesijski (kao ikona), te prema mišljenju stručnjaka spadaju u neku od ranijih faza oslika i trebalo bi ih podrobnije istražiti i prezentirati.
Na crkvenom koru (pjevalištu) nalaze se Hefererove orgulje s 10 registara iz 1910. godine (postavljene u crkvu 1912 god.) koje su generalno uređene 2007. god., dok se pod pjevalištem nalazi barokna drvena ispovjedaonica koja je obnovljena 2007. god., te je dobila svoj izvorni izgled iz 1899. god. kad je i izrađena (V. Bartol iz Gaja), te novoizrađena ispovjedaonica (2007. god.)
Vitraji na prozorima (ukupno 10 i jedna rozeta) nastali su u radionici Koch i Marinković. Na prozorima crkvenog pjevališta dva su vitraja koji prikazuju Davida i sv. Ceciliju, u lađi crkve su četiri vitraja; na lijevoj strani (sjevernoj) prikazano je Krunjenje Bogorodice i Bezgrješno Srce Marijino, a desnoj strani (južnoj) prikazan je isječak iz Posljednje večere, te Presveto Srce Isusovo, u svetištu su dva vitraja s prikazom dvojice đakona koji su ukomponirani u sami oltar, te s njime čine jednu zatvorenu cjelinu, u pokrajnjoj kapeli su dva vitraja „Ecce Homo“ i „Mater Dolorosa“ dok se oslikana rozeta nalazi iznad drvenog Križa u istoj kapelici.
U lađi crkve su 2005. god. obnovljena dva kristalna lustera (postavljena su i vitla) i jedan mesingani luster koji visi u pokrajnjoj kapelici Sv. Križa.
Na oltaru sv. Josipa nalazi se šest mesinganih svijećnjaka (sedmi je u sakristiji) koji su obnovljeni 2004. godine, a za oltar BD Marije nabavljeno je šest baroknih svijećnjaka i barokni križ. Dva su mesingana svijećnjaka (također obnovljeni 2004. god.) pokraj tabernakula na oltaru.
U župnoj crkvi nalaze se klecala (klupe, ukupno 24 kom.) koja su obnovljena 2003. godine. S južne strane crkve do zvonika, odnosno sakristije nalazila se dozidana zgrada (kotlovnica) koja je bila bespravno sagrađena i narušavala je estetski izgled crkve. Ta je kotlovnica, u kojoj je najprije bilo smješteno postrojenje za grijanje na tekuća goriva (naftu), a kasnije preuređena na plin, odlukom Konzervatorskog zavoda 2007. srušena, a u crkvu je umjesto dotadašnjeg termogen grijanja uvedeno centralno grijanje (radijatori su pod klecalima). 2006/7. godine izvedena je drenaža crkve s odvodom krovnih voda.
Potrebno je spomenuti iz 2010/11. godine značajno otkriće izvornog gotičkog prolaza koji vodi stubištem od cigle iz prezbiterija crkve na kat u prostoriju iznad sakristije, a datira iz 14. stoljeća.
Obnovu župne crkve sv. Vida podupire Ministarstvo kulture, jer je župna crkva zaštićena kao spomenik kulture, te ima svojstvo kulturnog dobra.
Upisana je u Registar pod reg. brojem RZG-552 tj. novi Z-2064.
Napomenuo bih da smo 2007. godine, nakon četverogodišnjih muka, konačno s Gradom, uspjeli riješiti imovinsko pravne odnose po pitanju crkve. Naime, do tada je crkva sv. Vida bila u Gruntovnici upisana kao „nekretnina u općoj upotrebi – općenarodna imovina“ i bila je u vlasništvu Grada, dok je župa bila samo korisnik.
Ugovorom o zamjeni nekretnina potpisanim između Grada i Župe konačno smo ušli u posjedništvo i vlasništvo crkve sv. Vida s pripadajućom parcelom u gradskom parku, pa je od tada ona doista župna crkva tj. u vlasništvu i posjedništvu Župe sv. Vida Mučenika u Vrbovcu, odnosno tada Zagrebačke nadbiskupije, a sada Bjelovarsko – križevačke biskupije.
U Vrbovcu, mjeseca kolovoza 2011.
Priredio: Dubravko Lauš, župnik