Kratka povijest Vrbovca

1244. prvi put se spominje Vrbovec kada kralj Bela IV priznaje raniju Kolomanovu darovnicu
1481. napisana je u Vrbovcu oporuka plemića iz Rovišća Ivana Sveteca, koju je potvrdio Ivan, lektor i predstavnik Čazmanskoga kaptola. To je najstarija sačuvana isprava,pisana u Vrbovcu.
1552. Turci su provalili do Vrbovca i Rakovca.
1554. Vrbovec (utvrdu) i okolicu poharala je kuga.
1555. Turci su opet u Vrbovcu.
1556. Turci su poharali vrbovečki kraj.
1576. vrbovečke posjede opustošili su Vlasi.
1578. vrbovečka selišta popaljena su od Turaka i pusta.
1582. Vrbovec napadnut od Turaka; odvukli su sa sobom mnogo žena i djece.
1591. Turci su opustošili Vrbovec.
1621. 6. lipnja u Vrbovcu se rodio Petar Zrinski.
1710. vlada kuga u vrbovečkom kraju.
1713. grof Baltazar Patačić dao je sagraditi crkvu sv. Triju Kralja na groblju u Vrbovcu.
1742. Vrbovec dobiva pravo sajma (postaje trgovište).
1750. u požaru je do temelja izgorio župni dvor (izgorjele sve župne matice).
1754. u požaru je stradala vrbovečka crkva.
1755. seljački ustanak (buna) u vrbovečkom kraju; vođa Patačićev knez Kadović, izgorio Patačićev Vrbovec kako ga vidimo na slici iz 1740. godine.
1769. u Vrbovcu se osniva prva pučka škola.
1780. u Vrbovcu djeluje Kotarski sud.
1787. u Vrbovcu počela s radom pošta.
1804. Vrbovec dobiva kirurga.
1819. grofica Eleonora Patačić dala je sagraditi sadašnju župnu kuriju.
1831. sagrađena kapela sv. Florijana u Gradečkoj ulici (Vrbovec – Centar).
1871. Vrbovec dobiva željeznicu.
1879. vrbovečke zemlje i cijelo imanje kupuju opatice Magdalenke koje su u Hrvatsku došle iz Nizozemske.
1882. utemeljeno Vatrogasno društvo
1901. osnovan novčani zavod „Vjeresijska udruga“
1905. utemeljena „Vrbovečka dion. Štedionica“
1908. kapelan Ante Kolarić osnovano Pjevačko društvo „Petar Zrinski“
1913. po prvi put se u Vrbovcu prikazuju Pasionske igre po uzoru na one u Oberammergau-u

Petar Zrinski

(Vladimir Kalšan)

Dok je Nikola Zrinski Sigetski, najveći hrvatski vojskovođa 16. stoljeća cijeli život vodio borbu na jednoj fronti, onoj protiv Turaka, njegovi praunuci Nikola (1620. – 1664.) i Petar (1621. – 1671.) našli su se između dvije vatre. I dalje su se grčevito borili protiv Turaka, ali je Hrvatsku trebalo obraniti i od apsolutističkih presizanja Habsburgovaca. Na dvoru sve su očitije izbijala nastojanja da Hrvatsku i Ugarsku, gurnuvši u stranu “staleže i redove” i njihova zakonita prava, izjednače sa svojim nasljednim provincijama. Kao posljedica toga sredinom 17. stoljeća u Hrvatskoj i Ugarskoj osjeća se jaka mržnja prema Nijemcima koji su ovamo dolazili kako bi provodili politiku dvora.

Obitelj knezova Subića je u 14. stoljeću, iz svoga starog zavičaja oko Bribira i Ostrovice kod Skradina, prešla u kraj oko Kupe i Une i po utvrdi Zrinu dobila ime Zrinski. U 16. stoljeću ispred turskih provala pošla je dalje na sjever, sve do Međimurja. I u tim novim krajevima u prvim je redovima javnog i političkog života, a osobito se istakla u borbama protiv Turaka. Ime joj je poznato i izvan granica Hrvatske, a zapadnom je Europom naročito odjeknula junačka smrt Nikole Zrinskog pod Sigetom 1566. godine.

Posjede Rakovec, Medvjedgrad i Lukavec Zrinski su dobili ispravom kralja Ferdinanda izdanom 19- siječnja 1541. godine u Bečkom Novom Mjestu. Čazmanskom kaptolu kralj je naredio da ih odmah uvede u posjed. Među naseljima tadašnjeg posjeda Rakovec nalazilo se i trgovište Vrbovec. Nakon kratkotrajnog, očito spornog, posjedovanja Rakovca i Vrbovca od strane obitelji Erdody, već 1613. godine obitelj Zrinski čvrsto drži spomenute posjede.

Grof Juraj V Zrinski (1599. – 1626.) bio je oženjen Mađaricom Magdalenom Szechy, te se iz tog braka 1. svibnja 1620. godine u Čakovcu rodio Nikola, a 6. lipnja 1621. godine u Vrbovcu Petar. Juraj V Zrinski bio je odgojen u protestantskoj vjeri, ali je već 1613-godine prešao u krilo katoličke crkve. U jesen 1622. godine Juraj Zrinski imenovan je hrvatskim banom, a od iduće godine ratovao je s Turcima oko Kaniže, na Baniji i Posavini, te u bitkama kod Kostajnice, Petrinje i Jasenovca stekao junačku slavu. Na poziv kralja Ferdinanda sudjelovao je sa svojih 1200 konjanika u Tridesetogodišnjem ratu. Borbe su se vodile u Mađarskoj, Češkoj i Njemačkoj. Juraj se i tu isticao hrabrošću i vojničkom vještinom. U taboru kod Požuna (Bratislava) 18. prosinca 1626. godine, zavidan na njegove ratničke poduhvate, otrovao ga je vrhovni zapovjednik carske vojske grof Albrecht Wallenstein.

Malodobni sinovi Nikola i Petar dobili su skrbnike. Za skrbnike kralj Ferdinand odredio je zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića i protonotara hrvatskog sabora Stjepana Patačića. Po njihovoj skoroj smrti određeno je skrbničko povjerenstvo od četiri člana koje su činili Stjepan Senyej, kraljevski kancelar i vacki biskup, Sigismund Trautmansdorf, general hrvatske krajine, Toma Mikulić, podban hrvatski i Franjo Batthyan, vicegeneral kaniške krajine, inače unuk Nikole Zrinskog Sigetskog i bliski rođak Nikole i Petra. On je imenovan i generalnim gubernatorom (upraviteljem) imanja braće Zrinski.

Braća Nikola i Petar u život su krenuli bez oca, a njihovom je oblikovanju znatno doprinjela obiteljska tradicija, ali i sustavna školska naobrazba. Njihov roditeljski dom bio je prepun uspomena na slavne pretke, koji su se borili i ginuli u borbama s Turcima. I ne samo dom, nego i čitavo njihovo okružje. Živeći u Čakovcu i Ozlju bili su očevici i svjedoci neprestanih borbi s Turcima. Zbog toga nije nikakvo čudo što su obojica čitav život ratovali s Turcima, ali i u Tridesetogodišnjem ratu, te se u svim prilikama odlikovali velikim junaštvom i zavidnom ratnom vještinom.

Ipak, nastojanjem isusovaca u to je vrijeme promijenjen način odgoja velikaške djece. Cilj je bio da djeca odličnika steknu relevantna znanja onoga vremena i da postanu gorljivi katolici. Bilo je to uostalom vrijeme protureformacije. Zbog toga su oba brata 1630. godine odvedena u Graz na isusovačko učilište, a već 1633. godine nalazim ih u Trnavi, nedaleko Požuna, na višem isusovačkom učilištu za velikašku mladež. Završivši retoriku i humanističke nauke 1636. godine, u pratnji kanonika Matije Senkvickzyja, braća su krenula na studijsko putovanje u Italiju. U Rimu primio ih je papa Urban VII.

Po povratku iz Italije, 1637. godine obojica braće proglašeni su punoljetnima i tako vrlo mladi stupili u javni i politički život Hrvatske. Još iste godine imali su znatan vojni sukob s kaniškim Turcima u obrani svojih međimurskih posjeda. Od tada glavno njihovo zanimanje bio je rat s Turcima. I njihova velikaška gesla to najbolje svjedoče.-Nikolino “Sors bona nihil aliud” – “Malo sreće, ništa više” i Petrovo “Vincere aut mori” – “Pobijediti ili umrijeti”.

Iduće, 1638. godine braća su uvjetno odijelila posjede.

Nikola je ostao u Čakovcu, a Petar je za svoje sjedište odabrao Ozalj. Tu je došao u dodir s karlovačkim generalom, prijateljem svojega oca, Vukom Krstom Frankopanom Tržačkim. Ratovali su zajedno protiv Turaka, a 27. listopada 1641. u Karlovcu se vjenčao s njegovom, tada šesnaestogodišnjom, kćerkom Anom Katarinom.

Već tada započeli su prvi sukobi Petra Zrinskog s njemačkim časnicima u vojnoj krajini. Oni nisu eskalirali jer to nije dopustio kralj. Naime, Zrinski su mu trebali u Tridesetogodišnjem ratu. U tom se ratu Petar pojavio 1647. godine, ratujući pod izravnim kraljevim zapovjedništvom kod Požuna. Tu je svojom orijaškom snagom i lavovskom hrabrošću skrenuo pažnju na sebe. Iduće se godine istakao u borbama kod Erfurta u Thuringiji sprijateljivši se sa saksonskim knezom izbornikom Georgom II.

U međuvremenu Petar je imenovan kapetanom žumberačkih uskoka, a već je ranije obnašao čast kapetana slunjskog i velemeričkog, te nasljednog kapetana legradskog. Po povratku iz Njemačke Nikola i Petar odlučili su podijeliti obiteljske posjede. Dioba je pred zagrebačkim kaptolom provedena 19. srpnja 1649- godine. Nikola je preuzeo Međimurje s Čakovcem, Vrbovec, Preseku, Rakovec i kuću u Beču, a Petar Božjakovinu, Ribnik, Ozalj i sva primorska i vinodolska imanja. Petar je svoje sjedište imao u Ozlju. Rodile su mu se tri kćeri: Jelena (1649. – 1703-), Judita Petronela (1652. – 1699.) i Aurora Veronika ( ? – 1735.) i sin Ivan Antun (1651. – 1703.).

Stalno je ratovao s Turcima i u neprestanom je neprijateljstvu s njemačkim zapovjednicima u krajini. Naročito nakon što mu je umro 1652. tast Vuk Frankopan, a za karlovačkog generala bio imenovan Nijemac grof Auersperg. Izvor sukoba bila je Petrova neobuzdana želja za ratovanjem s Turcima. Čak se spremao 1653. godine u Kandijski rat na strani Venecije, čiji je uostalom počasni građanin bio, ali mu je Beč to zabranio. Tada je tijekom 1654. godine kao mletački saveznik ratovao protiv Turaka u Dalmaciji. U lipnju 1655. godine nanio je težak poraz Turcima u bici kod Perušića, nakon čega je bio imenovan ogulinskim i senjskim kapetanom. Kroz cijelo to vrijeme imao je probleme s krajiškim zapovjednicima tako da je više puta bio lišavan kapetanskih časti, ali su mu one uvijek vraćane kada se pojavila turska opasnost.

Grof Petar Zrinski okušao se i na književnom polju. Prepjevao je u prijevodu na hrvatskom jeziku i izdao pod naslovom “Adrianskoga mora syrena” u Veneciji 1660. godine ep brata Nikole “Adriai tengernek Svrenaja”, publiciran 1651. godine na mađarskom jeziku. U predgovoru Petar ističe da je tim svojim radom želio “iz ugarskoga na hrvački naš jezik stumačiti … da svit vidi kakove sini i viteze ov naš orsag zdrži, redi i poštuje, premda od vnogih zapuščeni i skoro za nemar vrženi jesmo…”

Očito je da Petar piše, prevodi i pjeva na hrvatskom jeziku zato što je brat Nikola to učinio na mađarskom. Vidljivo je kako je Petar proširivao baš one dijelove Nikolina epa gdje se govori o Hrvatima kao junacima, braniteljima Sigeta. Petar svugdje posebno naglašava hrvatstvo i junaštvo Hrvata. Njegov je ep prvorazredno svjedočanstvo tada aktualne hrvatske politike koja se sva iscrpljuje u borbi za očuvanje svoga državno-pravnog kontinuiteta. Apsolutistička, centralistička i germanizatorska politika bečkog dvora, naime, ima najozbiljniju namjeru i Hrvatsku i Ugarsku pretvoriti u svoje nasljedne zemlje. Zbog toga nacionalno svjesni hrvatski velikaši, kamo spadaju i Nikola i Petar Zrinski, koriste svaku priliku da afirmiraju domoljublje i hrvatsku državnost, što će ih na kraju dovesti u otvoreni sukob s dvorem.

Tijekom ljeta 1663. godine Petar Zrinski ratovao je sa svojom družinom po turskom teritoriju u središnjoj Hrvatskoj i Bosni. Tu je kod Rakovice, između Drežnika i Slunja potukao odred turske vojske pod zapovjedništvom Deli-paše Badnjakovića, kojeg je i pobijedio u znamenitom i opjevanom dvoboju. Ipak na tom ratištu najznačajnija je bila pobjeda Petra Zrinskog nad Turcima kod Jurjevskih Stijena (kod Otočca) u jesen 1663. Naime, iz Bosne je u Hrvatsku s vojskom od gotovo deset tisuća janjičara provalio Ali-paša Čengić. U strahu pred turskom silom iz Karlovca je pobjegao general Herbert Auersperg, ali ga je sa 2.500 Hrvata dočekao Petar Zrinski. Turci su bili teško poraženi, natjerani u bijeg, a sam Ali-paša Čengić bio je zarobljen. Zarobljenog turskog pašu Petar je Zrinski predao generalu Auerspergu, a ovaj ga je, umjesto zahvalnosti, optužio za vojnički neposluh.

Nepovjerljivost bečkog dvora prema Zrinskima, te stalna nasto­janja da se umanji njihov značaj na političkom i vojnom planu konstanta je bečke politike, uprkos sjajnim pobjedama nad Turcima i izrazima priznanja i poštovanja koji su za njihova djela dolazili iz cijele Europe. U takvim prilikama došlo je do strahovitog poraza Turaka i bici kod Svetog Gottharda na Rabi 1. kolovoza 1664. godine i sramnog vašvarskog mira kojim, mjesto da su Turci izbačeni iz Hrvatske i Ugarske, čak su dobili 200 tisuća talira ratne štete i zadržali sve teritorije i gradove. Očito je bilo da dvoru nije bilo mnogo stalo do oslobođenja Hrvatskih i Ugarskih zemalja. O razlozima ne vođenja brige o interesima Hrvata i Mađara kolale su razne glasine, ali je činjenica da sklapanju ugovora nisu prisustvovali hrvatski i ugarski izaslanici. To je bila jasna povreda zakona i razumije se da se hrvatsko i ugarsko plemstvo odlučilo na pobunu. Za bunu imali su zakonski oslon u Zlatnoj buli kralja Andrije II iz 1222. godine, u kojoj je, zadnjim 31. člankom, izričito rečeno da plemstvo, ako bi kralj radio protiv ustanova Zlatne bule, ima pravo podići se bilo pojedinačno, bilo svi zajedno protiv njega riječju i oružjem (resistendi et contradicendi facultatem habent), a da ne potpadnu pod kaznu nevjere (nota infidelitas).

Sramni mir potpisan u Vašvaru bio je povod otvorenom revoltu hrvatskog i ugarskog visokog plemstva. Nezadovoljan ukupnom politikom dvora hrvatski ban Nikola Zrinski organizira i stavlja se na čelo urote. Urotničko jezgro, pored brata mu Petra, činili su najugledniji mađarski velikaši Franjo Wesselenyi, vrhovni dvorski sudac, Franjo Nadasdv, ugarski palatin i Đuro Lippai, ostrogonski nadbiskup i mađarski primas. Urotnici su oslonom na Francusku Luja XW, neprijatelja habsburške monarhije u sporu oko španjolskog nasljeđa, imali plan onemogućiti bečki apsolutizam i centralizam, odnosno skinuti Habsburgovce s Hrvatskog i Ugarskog prijestolja. Izgledne urotničke planove naglo je prekinula smrt bana Nikole Zrinskog u lovu na vepra, u Kuršanečkom lugu u Međimurju, 18. studenoga 1664. godine.

Poslije njegove smrti na čelo hrvatskih nezadovoljnika došao je brat mu Petar Zrinski. Urotničke su aktivnosti nastavljene ovaj puta pod vodstvom ratobornog, otresitog i junačkog grofa Petra Zrinskog. Političko i vojno stanje bilo je sve teže, a pritisak Beča prema hrvatskom i mađarskom plemstvu sve bezobzirniji. Na sva važnija zapovjednička mjesta dvor postavlja Nijemce, a zapostavlja domaće velikaše. Petar Zrinski s pravom je očekivao da će biti imenovan karlovačkim generalom, što je donosilo i velike prihode, a Fran Krsto Frankopan senjskim kapetanom, ali su ta mjesta dobili Nijemci. Ipak njih u urotu ne vode povrijeđene ambicije, niti pak materijalna korist, već su razlozi mnogo širi i značajniji – ponajprije nastojanja da Hrvatska i Ugarska sačuvaju samosvojnost, državnopravni kontinuitet i slobodu.

Hrvatskim banom Petar Zrinski imenovan je 1665. godine, ali je instaliran tek 5. studenoga 1668. godine u Zagrebu. I to odugovlačenje uvođenja u čast i dužnost bana bilo je dio igre dvora u procesu pretvaranja Hrvatske u austrijsku nasljednu zemlju.

Događaji, međutim, nisu urotnicima išli na ruku. Još 1666. godine umro je ostrogonski nadbiskup Đuro Lippai, a godinu dana kasnije i vrhovni mađarski dvorski sudac Franjo Wesselenyi, oba aktivna sudionika urote. Pored toga došlo je do razmirica između Petra Zrinskog i ugarskog palatina Franje Nadasdvja. Ipak urotničkim planovima, uz već ranije angažiranu suprugu Katarinu, pridružili su se Katarinin brat Fran Krsto Frankopan, štajerski velikaš Erazmo Tattenbach i zet Petra Zrinskog, erdeljski nadvojvoda Franjo Rakoczv.

Urotnici su odlučili sami, bez dvora, uz pomoć zapadne Europe, prije svega Francuske, istjerati Turke iz svojih zemalja. Francuskom kralju Luju XIV predloženo je da preuzme protektorat nad Hrvatskom i Ugarskom i vojskom pomogne ustanak protiv kralja Leopolda. Luj XIV ohrabrivao je urotnike samo tako dugo dok s Leopoldom nije riješio pitanje španjolske baštine. Tada je posve okrenuo leđa ustaničkim planovima. Urotnici su se potom za pomoć obratili Veneciji, starom i ljutom protivniku Habsburgovaca, ali su i tu bili odbijeni. Tada su se obratili kraljevini Poljskoj, gdje je za kralja upravo bio izabran mladi Mihajlo Wisniowiecki. Mladi je kralj vodio neutralnu politiku i prema Beču i prema Parizu i postojali su izgledi da podupre urotnike. Ipak uskoro je oženio sestru kralja Leopolda i prekinuo sve kontakte s urotnicima.

Na kraju, na nagovor zeta Franje Rakoczvja i svog kapetana Franje Bukovačkog, Petar pristaje potporu tražiti u Turskoj. Taj korak Petra Zrinskog, tj. oslon na Turke, stoljetne smrtne neprijatelje svoje obitelji, može se tumačiti samo krajnjom ogorčenošću na dvor i cara. Petar se nadao postići, u okviru Turske, za Hrvatsku i Ugarsku položaj vazalne kneževine, sličan položaju Erdelja. U ime Petra Zrinskog u Solunu je sa sultanom Mehmedom IV 24. studenoga 1669. godine pregovarao kapetan Franjo Bukovački, a po reakcijama sultanovim zaključio da su Turci spremni pomoći urotnike. Uvjeti koji su ponuđeni Turcima bili su slijedeći: Ugarska i Hrvatska dolaze pod sultanovu vrhovnu vlast i plaćaju godišnji danak od 12.000 talira koji se nikada ne može povećati. Sultan će priznati, potvrditi i braniti slobode i prava hrvatskog i ugarskog kraljevstva (autonomiju). U sultanovo ime Hrvatskom i Ugarskom vladat će Petar Zrinski i njegovi nasljednici, a po eventualnom izumrću njegove obitelji Hrvatska i Ugarska će si sama izabrati vladajuću dinastiju. U očekivanom sukobu s bečkim dvorom urotnike će s 30.000 vojnika pomagati budimski paša, a po potrebi i cijela turska vojska. Sve što bi na zapadu u budućim ratovima Turci osvojili predalo bi se na upravu Hrvatima i Mađarima. Veliki vezir Ahmed Koproli nije vjerovao Petru Zrinskom i bio je od samog početka protiv takvog dogovora. Svoje pak mišljenje nije otvoreno iskazao Bukovačkom već mu je rekao da će Petar Zrinski definitivni odgovor dobiti uskoro i to preko bosanskog paše. Urotnici pak su držali da su dogovori s Turcima definitivni, te su započeli konkretne oružane pripreme za pobunu protiv Beča. O pregovorima izaslanika Petra Zrinskog s turskim sultanom odmah je preko prevoditelja Grka, braće Panajotti, saznao austrijski izaslanik na turskom dvoru Casanova i to javio u Beč.

U Hrvatskoj i Mađarskoj krenulo se dakle u pripremu oružanog ustanka, ali je društvena osnovica ustanka bila vrlo tanka. On je, bez pomoći izvana, bio osuđen na neuspjeh. Visoko plemstvo, naime, uglavnom se ogradilo od urotnika i potvrdilo svoju vjernost kralju. Crkva je također protiv, a niže plemstvo je većinom u vojnoj službi i zavisno od Beča. Urotnicima su ostali gradovi i njihovi feudalni podložnici, dakle kmetovi, a to je sve preslabo i premalo za realizaciju urotničkih osnova. Kako je izostao definitivni odgovor Turske, Petar je sve više dolazio do zaključka da urota nema izgleda na uspjeh i da treba potražiti kompromis s carem Leopoldom, izmiriti se, spasiti urotnike, ali i druge nedužne ljude, a ipak zaštititi interese hrvatsko-ugarskog kraljevstva.

Tajna carska konferencija sastala se u Beču 20. ožujka 1670. godine i zaključila da Petra Zrinskog treba prevariti, to jest obećati mu milost i domamiti u Beč. Međutim uzdajući se još uvijek u tursku pomoć, Petar je u Beč poslao svoje uvjete za pomirenje. Nosio ih je augustinac Marko Forstall i bili su slijedeći: Kralj se ima odlučnim sredstvima pobrinuti za obranu Hrvatske, tako da nitko iz nje ne mora bježati pred turskom opasnošću. Petar se ima imenovati varaždinskim generalom i dati mu se nasljedno pravo na Pazin, Rijeku, Trst i Kočevje, da kralj podmiri sve njegove dugove u ukupnom iznosu od 40.000 forinti, riješi ga godišnjeg plaćanja 4.500 forinti snahi Sofiji Lobi, te da mu kralj dade po jednu dragunsku i jednu lako naoružanu konjičku pukovniju od po 500 vojnika. Banska i kapetanska plaća da mu se redovito isplaćuje, a eventualno izgubljena imanja u ratu s Turcima da mu se pravično nadoknade negdje drugdje. Pored toga Petar Zrinski traži da kralj amnestira sve sudionike urote. Dvor je uvjete Petra Zrinskog ocijenio drskima, a kamarila je cara navela da konačno poduzme energične mjere.

Kao posrednik i izmiritelj između Petra i kralja Leopolda sudjelovao je i zagrebački biskup Martin Borković, ali bez ikakvog uspjeha. Već 29. ožujka l67o. godine Petar je posebnim proglasom, zbog nevjere i pokušaja pobune, skinut s banske časti, sva imanja urotnika se zapljenjuju, a za banske namjesnike imenuju se, najljući Petrov neprijatelj u Hrvatskoj, Nikola Erdodv i starac, zagrebački biskup Petar Borković. 13. travnja, dan prije no što je carska vojska krenula u zaposjedanje urotničkih imanja, iz Čakovca su krenuli u Beč osobno se pokloniti caru Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. Još 7. travnja Petar je cara izvijestio o svojoj odluci da ode u Beč, a kao jamca poslao je svog sina jedinca Ivana Antuna. U Beč urotnici su stigli 18. travnja. Odman su stavljeni pod nadzor, odnosno bili uhapšeni. Budući da su obojica glave najjačih hrvatskih velikaških obitelji, dvor može dvostruko iskoristiti urotu: najstroža kazna poslužit će kao zastrašujući primjer plemstvu u budućnosti, a zapljena njihovih imanja bitno će oslabiti moć plemstva u korist vladara. Sudbina je urotnika, dakle, bila zaključena i prije nego je bila pokrenuta istraga.

Na svim imanjima Zrinskih, Frankopana i drugih urotnika započela je dotada neviđena pljačka i otimačina u kojoj su se posebno isticali carski generali i krajiški zapovjednici. O opsegu pljačke na najvažnijem posjedu Zrinskih, u Međimurju, kojega je Petar preuzeo nakon smrti brata Nikole, najbolje govori izvješće povjerenika Ratnog vijeća baruna Ivana Wildensteina od 30. travnja 1670. godine. Wildenstein govori o odlasku carske vojske iz Međimurja te napominje da su “sa sobom ponijeli sve, tako da bolesnoj grofici (Katarini Zrinskoj) nisu ostavili ni zdjele, ni ražnja”. Pljačka je imala toliki opseg da je Ratno vijeće smatralo potrebnim generala Spankaua tužiti samom caru.

Po nalogu cara i požunske komore izdana je 26. travnja posebna isprava o konfiskaciji imanja urotnika, a u svibnju pojavili su se u Hrvatskoj punomoćnici kraljevskog fiska Petar Prašinski i Franjo Špoljarić i započeli popisivati i provoditi konfiskaciju imanja optuženih sudionika urote. Imanja Petra Zrinskog, Frankopana, Bukovačkog i Ivanovića bila su stvarno i pravno konfiscirana, a imanja udovice i sina Nikole Zrinskog, Adama, nisu bila pravno konfiscirana, nego samo procijenjena da bi se mogla izlučiti od ostalih imanja Zrinskih. Ipak, prilikom zaposjedanja vojska je nesmiljeno pljačkala i otimala po svim imanjima bez razlike kome pripadaju i kakav im je pravni status. Zbog toga je već tijekom procjene materijalna vrijednost imanja bila mnogo manja nego ranije. Razneseno je mnoštvo dragocjenosti, oštećene su stambene i gospodarske zgrade i razvučen živi i mrtvi inventar. Konfiskacija je završena u kolovozu 1670. godine.

Popisivači navode da su vojnici generala Spankaua prisvojili veliki broj pokretnih dobara ta da je potrebno utvrditi “štetu koja je nastala razvlačenjem i prisvajanjem pokretnina i rušenjem utvrda, zamkova i domova”. Postoji još jedan dokument, izdan 30. listopada 1671. godine pod naslovom “Popis svih stvari nađenih u Čakovcu i pridržanih za Sveto Carsko i Kraljevsko Visočanstvo, koje su nekada pripadale grofu Petru Zrinskom”. Potpisao ga je također Petar Prašinski. U dokumentu je na 16 stranica popisano mnoštvo predmeta svih vrsta koje je osobno prisvojio kralj Leopold. U Beč je kralju iz Čakovca otpremljeno 41,5 dukata čistog zlata ispranog iz Drave, 90 funti srebra i više upotrebnih predmeta izrađenih od plemenitih metala, ukrašenih dragim kamenjem, posrebrena i pozlaćena konjska oprema, dva odijela, svako sa 30 zlatnih i dijamantnih dugmeta, tri muška i jedan ženski ogrtač od brokata i baršuna, mnogo tapeta, tepiha, navlaka venecijanske, njemačke i perzijske izrade i venecijanski prekrivač za krevet vrijedan čak 6.000 forinti. Kralj je za sebe uzeo i velike količine svile, brokata, baršuna, vrpci i posteljine. Uzeo je i jednu kapu, lovačku torbu, perjanice, sat, skulpture i ormare. Kralju Leopoldu je dostavljeno i veći broj sablji i mačeva bogato ukrašenih dragim kamenjem, te pušaka i pištolja svih vrsta ukrašenih i okovanih zlatom.

Kada su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pristigli u Beč da se poklone caru, već je čitava Hrvatska bila u vlasti austrijskih generala, a njemačka je soldateska haračila po njihovim imanjima. U Beču su ih odmah razdvojili i svakog posebno stavili pod stražu. Petra Zrinskog kod baruna Ugartea, a Frana Krstu Frankopana kod grofa Dauna. Relativno uljudan odnos prema njima trebao je umiriti buntovnike u Mađarskoj, posebno Franju Rakoczvja, erdeljskog kneza i zeta Petra Zrinskog. Međutim Petru je od samog početka bilo jasno da nikakve milosti kralj neće imati i da će se nemilosrdno obračunati sa svim urotnicima koji mu dopadnu šaka.

Službena istraga započela je 26. lipnja 1670. godine, a vodili su je dvorski kancelar Hocher i dvorski tajnik Abele. Vještim vođenjem istrage, a u cijelom njenom tijeku nisu ni trenutka bili skupa, Petar i Fran Krsto su krivicu za urotu prebacivali jedan na drugoga. Na temelju istrage, državni je odvjetnik dr. Đuro Frey, 20. rujna 1670. godine podigao optužnicu zbog uvrede veličanstva i veleizdaje i stavio prijedlog da se oba velikaša osude na smrt i da im se zaplijene imanja. Posebno sudbeno povjerenstvo, takozvani “iudicium delegatum”, u kojem nije bilo ni jednog Hrvata ni Mađara, nije uvažilo razloge njihove obrane i osudilo ih na smrt.

Sudbeno povjerenstvo bilo je sastavljeno protuzakonito. Prema tada važećim zakonskim odredbama hrvatskim velikašima mogao je suditi samo sud hrvatskog sabora, a ne sud dvorske kamarile. Još 6. rujna urotnici su kočijama, uz jaku stražu, iz Beča prevezeni u Bečko Novo Mjesto i zatvoreni u tamošnjoj tvrđavi. Presuda Franu Krsti Frankopanu izrečena je 11. travnja, a Petru Zrinskom 18. travnja 1671. godine. Njegova presuda bila je teža. Najprije mu se imala odsjeći desna ruka, a potom glava. Presude je 25. travnja potvrdio kralj Leopold, pomilovavši neposredno pred egzekuciju Petra od odsijecanja desne ruke. Smrtna presuda najviđenijim ljudima Hrvatske zaprepastila je Europu, te izazvala val protesta i molbi za pomilovanjem. Međutim, sve je bilo uzalud. Ionako je čitav proces bio farsa, a odluka o drastičnom obračunu donesena je ranije.

Obojicu hrvatskih velikaša smaknuli su 30. travnja 1671. godine na trgu pred gradskom oružarnicom u Bečkom Novom Mjestu. Prije smaknuća njih i njihove obitelji lišili su plemstva (jer ih inače ne bi mogli smaknuti), a imanja im proglasili zaplijenjenima. I smrt im je bila teška. Obojici je, na opće zgražanje prisutnih, krvnik tek u ponovljenom pokušaju uspio odrubiti glave. Nakon egzekucije odmah je uhićen. Postoji nekoliko onovremenih izvješća u kojima se opisuju zadnji trenuci hrvatskog bana Petra Zrinskog. Svi se autori slažu da je na stratište išao ponosito, uzdignute glave “kao vojnik koji se sprema na juriš na tvrđavu” On je muževan, ponosit, žestok, vidi se da je veliki junak. U tamnici on je bio kao lav u kavezu, pa da mu je kojom srećom uspjelo pobjeći iz nje lako je predvidjeti njegovu osvetu Habsburgovcima. U zatvoru je trpio poniženja, ali se nije žalio, niti je što molio.

Zajedno s Franom Krstom Frankopanom pokopan je u posebnoj grobnici u crkvici sv. Mihajla u neposrednoj blizini župne crkve Marije Majke Božje u Bečkom Novom Mjestu. Tu su njihove kosti ležale do 1802. godine kada su premještene i pokopane na južnoj strani zvonika župne crkve. Dvije godine kasnije kosti hrvatskih velikaša su, nakon radova na rekonstrukciji župne crkve, bile pohranjene u mrtvačnici groblja u Bečkom Novom Mjestu, a predmeti iz groba kod gradonačelnika, koji ih je kasnije predao gradskom muzeju. Gradonačel­nik Budimpešte tražio je da se kosti prenesu u Budimpeštu, a hrvatski studenti u Beču s Velimorom Deželićem na čelu, tražili su da hrvatski sabor donese odluku i osigura sredstva da se kosti prenesu u Zagreb. Jedino što su studenti uspjeli učiniti je da se kosti prenesu i pokopaju u posebnom grobu. Naime, od travnja 1885. godine do 20. srpnja 1907. godine kosti su bile u zajedničkom grobu na groblju u Bečkom Novom Mjestu. Ipak, glavni grobar ih je pokopao iznad drugih kostiju kako bi se, u slučaju prijenosa prenesle zaista kosti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. U organizaciji “Družbe braće hrvatskog zmaja” 30. travnja 1919. godine kosti hrvatskih mučenika, uz dužne počasti, prenesene su iz Bečkog novog mjesta i pokopane u zagrebačkoj katedrali.

Posljedice urote i strašne bečke osude bile su katastrofalne. Članovi obitelji Petra Zrinskog na različite, ali najbrutalnije načine bili su isključeni iz javnog života. Supruga Ana Katarina, hrvatska spisateljica, umna i neustrašiva žena, bavila se diplomacijom i bila primana na europskim dvorovima, umrla je zastrtog uma, 16. studenoga 1673. godine, kao zatočenica u samostanu dominikanki u Grazu. Kćerka Jelena (1649. – 1703.) u 17. se godini udala za mađarskog velikaša Franju Rakoczvja, te ga uvela u urotnički krug. Bila je žena izvanredne ljepote, odlučna, hrabra i vješta ratovanju. Očitovala se kao otvoreni neprijatelj bečkog dvora. Tijekom 1685. godine pet je mjeseci, od carskog generala Caraffe, branila grad Munkacs. Po smrti Franje Rakoczvja udala se za Emerika Tokolvja, koji je potom postao vođa pobune protiv bečkog apsolutizma u Mađarskoj. Po odredbama Karlovačkog mira 1699. godine turski sultan Mustafa smjestio je Jelenu i Tokolvja u Carigrad, a od 1701. godine živjeli su u Nikomediji u Maloj Aziji. Umrla je 18. siječnja 1703- godine i pokopana je u crkvi lazarista u carigradskom predgrađu Galati. Uz velike svečanosti njezini su posmrtni ostaci 1892. godine preneseni i pokopani u Košicama.

Sin Ivan Antun (1653. – 1703) nakon što je kao talac poslan u Beč, već 27. rujna 1670. odveden je u Prag. Tu je stupio u carsku vojsku i 1678. godine postao zapovjednikom pukovnije. U velikom austrijsko-turskom ratu 1684. godine oklevetan je kao izdajnik i uhapšen. Od 1684. godine zatočen je u tvrđavi Rattenburg u Tirolu. Vladalo je opće uvjerenje da je dvor iskoristio klevetu kako bi se riješio sina Petra Zrinskog. U tamnici je proveo 20 godina. Nema nikakvih istražnih spisa pa je očito da istraga nije ni vođena. Umro je pomračena uma 11. studenoga 1703. godine u tvrđavi Schlossberg u središtu Graza. Bio je doista posljednji muški Zrinski.

Kćeri Judita Petronela (1652. – 1699) i Aurora Veronika ( 1735.) život su provele kao opatice. Judita u zagrebačkom samostanu sv. Klare, a Aurora u samostanu Uršulinki u Celovcu.

I za Hrvatsku su posljedice bile također izuzetno teške.

Hrvatska je ostala bez gotovo polovice svojeg ionako strašno reduciranog teritorija. Dakle preko polovice banske Hrvatske prešlo je pod neposrednu upravu Komore, a više od pola stoljeća ti posjedi nisu sudjelovali ni u plaćanju kraljevskih poreza, ni u snošenju ostalih financijskih tereta hrvatskog kraljevstva.

(Preuzeto iz Zbornika „Vrbovec u prošlosti i sadašnjosti“, Radovi sa znanstvenog skupa posvećenog 750. obljetnici prvoga pisanog spomenika o Vrbovcu, Matica Hrvatska Vrbovec, Vrbovec 1995. str. 44. –57.)